KineDok kratki klasici: Nasljeđe i sjećanje

Zajednički nazivnik ovih filmova nije samo njihova povezanost s regionalnom poviješću, već i činjenica da svaki od njih otvara važan razgovor o pojmu nasljeđa – bilo da je riječ o materijalnoj ili nematerijalnoj ostavštini prethodnih generacija.

Prvi film, Darovani grad (Město darované), postavlja pitanje koje odjekuje kroz čitav filmski blok: kako danas pristupamo povijesti? Može li film sudjelovati u iskrivljavanju povijesne istine? I kakvo povjerenje možemo imati u (filmske) arhive? U njemu se lažni nacistički dokumentarac razotkriva kao falsifikat: zbirka crteža i arhivskih dokumenata služi za ponovno otkrivanje potisnute, mračne istine.

Drugi film, Stanovnici dvoraca (Kastélyok lakói), bavi se materijalnim nasljeđem – opipljivim ostacima prošlosti – kroz promatranje društvenog života carskih dvoraca u Mađarskoj koje je država u socijalističkom razdoblju prenamijenila, te nestajućim sjećanjem na prošlost koje blijedi zajedno s fizičkim nestankom svjedoka toga vremena.

Treći film, Nek se čuje i naš glas (Let Our Voices Be Heard) Krste Papića, pomiče fokus na nematerijalno nasljeđe, istražujući danas izumrle piratske radio postaje koje su nekada djelovale u ruralnim dijelovima Jugoslavije i predstavljale važne poticaje za narodno mobiliziranje.

Završni film, Dnevnici iz Hriba (The Journals of Hrib), vraća se temi materijalnog nasljeđa: seoski autodidakt u rumunjskoj Bukovini u vlastitom domu otvara muzej posvećen lokalnoj tradiciji. Danas znamo da muzej nije nadživio svoga osnivača, koji je preminuo nedugo nakon pada Ceaușescuova režima. Novi kapitalistički poredak devedesetih brzo je doveo do zatvaranja muzeja, zajedno s uništenjem tvornica, pogona i filmskih studija koje je ostavila bivša vlast.

Svjetovi prikazani u ovim filmovima danas su neizostavan dio naše globalne kulturne memorije: duboka trauma Holokausta, često stereotipni prikazi bivšeg "Istočnog bloka" – koji je bio znatno raznolikiji nego što se to činilo izvana – te "Željezne zavjese", čija je nepropusnost uvelike ovisila o zemlji. Odjeci te prošlosti i dalje prožimaju sadašnjost, iako je sve manje dodirnih točaka s vremenom iz kojeg dolaze. Ovaj program osmislili smo u trenutku iznenadnih promjena u globalnim odnosima moći, obilježenih rastućom nostalgijom za oblicima autoritarnosti koji su danas preoblikovani kroz tehnologiju, kao i usponom populizma i širenjem dezinformacija u eri tzv. „platformskog kapitalizma“. Nadamo se da ovi filmovi mogu poslužiti kao svojevrsno čvrsto tlo za naše nesigurno sada, podsjećajući nas na individualnu i kolektivnu otpornost, te njegujući osjećaj pripadnosti zajedničkoj europskoj povijesti.

— program kurirala Adina Brădeanu

Město darované / Darovani grad (Vladimir Kressl, Čehoslovačka, 1965., 11 min)

Godine 1944., na Himmlerov zahtjev, snimljen je dokumentarni film pod nazivom Führer nudi grad Židovima kako bi poslužio kao dokaz navodne kvalitete života židovskog naroda zatočenog u getu Terezin. Raštrkani segmenti i snimke iz ovog filma, koji nikada nije u potpunosti rekonstruiran, duboko su utjecali na Čehoslovačku 1960-ih i ostaju predmet interesa istraživača koji pokušavaju otkriti okolnosti njegova nastanka. 1965., redatelj Vladimir Kressl odgovorio je na ovo bijedno iskrivljavanje tragedije koja se odvijala u Terezinu suprotstavljajući slike iz originalnog filma skicama života u getu koje su napravili bivši stanovnici Terezina - od kojih su mnogi kasnije ubijeni u Auschwitzu - i preklapajući ih s izvješćima koja detaljno opisuju transporte zatvorenika iz Terezina u razne logore za istrebljenje. Rezultirajući film snažno je, kompaktno djelo koje izaziva gledatelje da kritički ispitaju autentičnost slika koje su nam prenesene iz prethodnih povijesnih razdoblja.

Kastélyok lakói / Stanovnici dvoraca (Judit Elek, Mađarska, 1966., 28 min)

Kako prošlost živi unutar kostiju zgrada koje su odoljele burnoj povijesti? A što najmlađi stanovnici sadašnjosti znaju o svjetovima koji su još uvijek skriveni unutar zidina dvoraca koje Judit Elek tako pažljivo promatra u svom filmu? Izvanredna značajka ovog filma je fluidno kretanje kamere dok klizi kroz nekoliko dvoraca carske Mađarske, koje je socijalistička Mađarska prenamijenila u funkcionalne prostore - poput doma za starije i nemoćne, umjetničke rezidencije i sirotišta. Dok novi režim još uvijek tolerira neke od njihovih bivših vlasnika, u drugima sada žive potpuno novi stanovnici, poput djece koju je država odgojila i hranila novim verzijama službene povijesti. Podjednako upečatljiv ovdje je i filmski osjećaj za diskreciju: Elek nikada ne nameće svoje subjekte, niti nastoji pojednostaviti složenost njihovog iskustva.

Nek se čuje i naš glas / Let Our Voices Be Heard (Krsto Papić, Jugoslavija, 1970., 16 min)

Središnje vlasti označavale su emisije ovih radijskih postaja kao „štetne” i redovito poduzimale mjere kako bi spriječile da njihovi glasovi „onečiste” strogo kontrolirani radio prostor ruralne Jugoslavije. Ipak, oni koji su stajali iza tih neovisnih stanica nisu posustajali. Ovisno o perspektivi, njihovo se djelovanje može opisati na različite načine: za socijalističku državu, to su bile piratske postaje – neregulirane i zato nepoželjne; za njihove brojne slušatelje, koji su ponekad i sami sudjelovali u stvaranju programa, one su predstavljale oblik radija zajednice, s nizom funkcija – od društvene i političke kritike, preko edukacije, do promicanja kulturnog sudjelovanja. Ovaj duhoviti dokumentarac skladno prelazi iz društvenog komentara (ponekad izraženog i u stihovima!), u lekcije njemačkog jezika za buduće gastarbajtere, pa do živih glazbenih izvedbi. Film nas podsjeća na našu sposobnost da se odupremo sistemskim pritiscima – kao pojedinci i kao zajednice.

Dnevnici iz Hriba / The Journals of Hrib (Slavomir Popovici, Rumunjska, 1974., 15 min) U trenutku kada je Slavomir Popovici snimao ovaj dokumentarac, protagonist filma već je bio poznat po muzeju povijesti i narodne umjetnosti koji je osnovao u vlastitoj kući u selu Arbore u rumunjskoj Bukovini. Hrib, autodidakt i seljak, ali i osebujna i kozmopolitska figura, zanimao se i za život svoje seoske zajednice i za ljude širom svijeta. Njegov je muzej svake godine privlačio tisuće posjetitelja. Film prati zapise iz Hribova dnevnika koji je vodio četiri desetljeća, posebno one u kojima se otkriva kao rječit i susretljiv pripovjedač – svojevrsni „prevoditelj” između tradicionalne seoske kulture, ilustrirane prizorima s fresaka manastira u Arboreu, i suvremenog, političkog, djelomično kozmopolitskog svijeta, predstavljenog arhivskim snimkama iz raznih dijelova svijeta. Ovo stalno kretanje između „ovdje” i „tamo” donosi duhovite i dojmljive usporedbe između kategorija seoske mudrosti i izazova suvremenog društva.